Volim da dođem ovdje, u Crnu Goru, na Balkan, to je kao da se vraćam kući, uživam ozbiljno. Okupi se moje društvo sa Žutim Serhatlićem, pjevamo do zore, volim našu muziku, naše pjesme. Imam prijatelje, dobra je hrana, muzika, priroda, sve je ovdje super, kaže dr Isak Kalderon Adižes, predavač na Međunarodnoj akademiji za manedžment na kalifornijskom univerzitetu u Los Anđelesu, gostujući profesor na univerzitetima u Stanfordu i Tel Avivu, dekan na Postdiplomskoj školi „Adižes“ i savjetnik na Akademiji nacionalne ekonomije Rusije. On je u sklopu KotorArt –Don Brankovih dana muzike nastupio sa sinom Safirom na Ljetnjoj pozornici, prethodno održavši predavanje u turističkom gradu na Luštici. Otac je sinu posvetio pjesmu, kao zavjet za budućnost, a sin je po njoj komponovao muziku.
–Predajem parlamentarcima, premijerima država, nemam tremu, a ovdje, na sceni sa sinoim, drhtao sam kao list, da ne pogriješim nešto, da ne zaboravim. Htio sam da podržim sina na njegovom putu: „Ako nemaš strast za to, ostavi, jer treba da budeš posvećen do kraja“. To nije profesija, to je poziv od Boga Oca, a ja ima troje takvih darovitih: ćerka je slikarka, sin Topaz se bavi filmom (dobio je nagradu „Emi“), a Safir muzikom. Govorio sam im da ostave umjetnost i da „prave biznis“, a sve troje mi kažu: „Bolje da umrem, to je naš život“. Kad su to kazali, pustio sam ih i oni su se tome prepustili sa totalnom strašću, objašnjava ponosni otac.
–Bio sam protiv toga da moj sin bude muzičar, „da prosi poslije po ulicama“, ali kada sam vidio da je uporan i da ima tu nešto, rekao sam: „Hajde sine, radi šta voliš, voli to što radiš“. Safir se rodio kad sam imao 57 godina, on jenajmlađi od petoro djece, već sam bio star – kad je on imao trineast, ja sam imao već 70 i on se strašno bojao da ću ja umrijeti, da neće imati vremena da bude sa mnom, zato se stalno „bori“ sa tom pomisli o mojoj smrti. O tome govori i ovo njegovo djelo. Učio je klavir, ali ga je učitelj „izbacio“ iz škole, pošto nikad nije svirao po notama, izvodio je improvizacije i u ovom djelu je uspio da iskaže tu svoju kreativnost, priča nam Isak u razgovoru za „Dan“.
Na početku videa, koji se „ubacuje“ između muzičkih dionica, prikazan je dokumentarni snimak bebe, Safira. Isak objašnjava kako je još u majčinom stomaku reagovao na muziku koju su puštali, a kada se rodio, prestao je da plače kada je njegov tata pustio muziku. „Rođen za muziku“, kaže Isak. U jednom stihu pjesme pominje Treblinku, zloglasni nacistički logor u Poljskoj, gdje su stradali njegovi ujak, baba, djed... Mnogo je izvornih melodija utkano u polistilističnu kompozicije njegovog sina, pa i izvorna makedonska, koju je Isak otpjevao, svirajući na harmonici.
–Svi makedonski Jevreji su nestali. Rođen sam u Skoplju, ali nisam živio tamo. Drugi svjetski rat sam bio u Albaniji, tamo smo se krili. Poslije smo pošli u Beograd, gdje sam živio do svoje 11. godine,onda sam studirao u Izraelu, a 1926. godine otputovao za Ameriku, gdje sam nastavio studije i ostao tamo. Pjesma „Mare more Mare, zašto belo beliš, a sve crno nosiš“ bila je omiljena mojoj majci. Bila je pjevačica, muzičarka, a kad je moj sin Safir komponovao djelo „Divlji vepar“, rekao je: „Tu pjesmu treba da posvetimo babi“, tako da to dolazi od Boga. Majka se zvala Dijamanta, a sinovi nose imena dragih kamenja: Topaz, Oniks i Safir, svi su potpuno posvećeni umjetnosti, i uspijevaju, hvala Bogu. Ako ti je to u krvi, onda idi naprijed - radi šta voliš i voli šta radiš, poručuje Isak Adižes.M.D.Popović